Sopile i roženice karakteristične su za Istru, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke. One se obično sviraju u paru kao mala i vela sopila i najčešće su pratnja plesu). Na Barbanštini, u srednjoj i južnoj Istri, obično ih nazivaju roženice, u okolici Žminja supiele, na Labinštini, u Rudanima i još nekim istarskim selima sopele, a u Hrvatskom primorju i na otocima sopele ili sopile (Pernić, 1997: 83). Jedna je od glavnih karakteristika ovoga glazbala njihov prodoran zvuk. Sopile se sastoje od četiri osnovna dijela: piska tipa oboe, špuleta (valjkasta stupića u kojem se nalazi jamica ili latica u koju se umeće pisak), prebiralica i krilo. Grade se od različite vrste drveta – masline, javora, trešnje, oraha i klena. Sopila može biti izrađena od dvije vrste drveta kada je primjerice prebiralica od maslinova, a špulet od javorova drveta. Primjer takvih sopila se nalazi u Muzeju, izradio ih je Ivan Radić "iz glave", rođen 1909. godine, rodom iz Gostinjca kraj Dobrinja (otok Krk). Svirale su se kao pratnja plesu a ugođene su prema tzv. istarskoj ljestvici.
Sopile, mala i vela - roženice / Boduleri, Istra / Et 48107; Et 48108, Zbirka glazbala
Osobe koje sviraju sopile nazivaju se sopci. Iz Širolinih tekstova i rezultata istraživanja na otoku Krku 1930-ih godina dobivamo vrlo slikovit društveni kontekst svirke na sopilama: "Kako je ples vrlo mila zabava mladeži po svemu Hrvatskom Primorju a i u Boduliji na otoku Krku, sopci imadu posla gotovo svake nedjelje preko ljeta, jer se mladež, momci i djevojke odmah iza večernje – poslijepodnevne pobožnosti u crkvi – sakuplja na plesalištu i čim sopci počnu već se sastaju parovi i neumorno plešu, a plesači zacijelo izdrže dulje od sopaca, koji od vremena na vrijeme moraju prestati, kada ih sviranje sasvim umori. Osobito im se osuši grlo, a i usta, što je uvjetovano prije istaknutom tehnikom puhanja, koje neprekidno traje za sve vrijeme sviranja. Zato moraju često piti …" (Širola, 1932: 30).
Obično se plesalo na otvorenom prostoru; na trgu, pred crkvom, pred školom ili pred općinskom zgradom: "Tu se sopci smjeste, sjednu na dvije stolice, uz njih bude pri ruci i vino, da njime ovlaže usta i grlo, pa sada treba samo još da se sopci oglase, «da nasapaju» kako vele u Vrbniku" (ibid.). Svirajući, sopci neprestano lupkaju nogom o pod i time drže ritam sebi i plesačima. Sopele (roženice), dakle, prate ples ali još češće izvode matinjade – instrumentalne uvode u pojedina svečana zbivanja.
Etnolog Tvrtko Zebec koji se tijekom terenskog rada po otoku Krku bavio etnomuzikološkim i etnokoreološkim istraživanjima, zapisuje kako je ugled sopaca u krčkim zajednicama neobično velik te da su po sopnji neki svirači, pa i cijele obitelji dobivali nadimke (Zebec, 2005: 32). Od 1980-ih godina na terenu u Istri zabilježeni su zanimljivi spojevi tradicijskih i novijih glazbala na svadbenim svečanosti i drugim veselicama kao što je primjerice spoj roženice i harmonike.
